12.03.2010.
Piše: Florian Kienzle, državljanin daleke Nemačke (student u razmeni)
Kad sam dobio stipendiju za studije u Srbiji, srećno sam pitao mog profesora šta bi trebalo da uradim ne bi li pohađao neki beogradski fakultet. Moj profesor srpskog jezika je mudar čovek, stari sarajlija; njemu je ostala još jedna godina do penzije. Rekao mi je: ”Ne brini se, sine, samo idi tamo i možeš da studiraš šta hoćeš!”
To me je učinilo srećnim, ali posle toga sam pao u depresiju… ostavila me je devojka u jednoj zimskoj noći. Ja sam je čekao u mojoj maloj sobi u studentskom domu u Minhenu, a došla je oko 6 ujutru da mi kaže kako je ona upravo imala oralni seks. Razboleo sam se, ali sačuvao nadu da bih mogao da odem u Beograd da studiram šta hoću…
U Srbiji, gospođa u Rektoratu mi je rekla: “Morate da se vratite u Nemačku! Nemate neophodna dokumenta!” Nisam mogao da verujem, zato što siguran sam bio da moj profesor nije lažljivac. Ali istina je da nisu svi ljudi tako prijatni kao stari bosanac.
Ima to i svojih dobrih strana - kao što je vežbanje. Ja ne bavim se sportom, ali trčanje od fakulteta do Ministarstva i obrnuto mi je stvarno vežbanje.
Gospođa iz Ministarstva je jako strpljiva sa mnom, čak i kada ne govorim pravilno.
Svaki put kad odem do nje, misleći da konačno imam sve dokumente, ispostavi se da mi uvek fali nešto za šta još nikad nisam čuo.
Još uvek nisam se upisao na faks i moj profesor, koji je sad u penziji, mi šalje poruke sa: “Ne brini se! …” I to mi je pomoć? Sad kad je zima, kad sedim sam kod kuće i čekam da mi stignu neophodna dokumenta...
A sad mi kaže moja prijateljica Albanka, koja studira u Nemačkoj, da joj treba 14.000 evra iz banke da bi mogla da nastavi svoje studije tamo. I svako od njenih prijatelja joj pomože sa novcem. Ja mislim da moramo da se pomažemo: Nemci, Albanci i Srbi, da bismo svi mogli da završimo fakultet i da živimo gde hoćemo.