Dragi prijatelji,
hvala vam što ćete odvojiti malo vremena da pročitate moj tekst, jer je napisan prvenstveno zbog vas i sa namerom da vam predočim moj put do konačnog odabira fakulteta. Nadam se da će ovaj tekst da vam pomogne u traganju za fakultetom koji vama najviše odgovara.

Zovem se Uglješa Erić. Živim u malom mjestu, po imenu Kravica, ili kako ga ja od milošte nazivam „mala bara puna krokodila“.
Prevarili ste se ako ste na trenutak pomislili da je moje selo nalik slavnim Corleonima na Siciliji. Ne, nisam ja ni nezvanični Don niti zaluđeni fan Bate Trlaje, samo mi se sviđa ova fraza.

Na kraju krajeva, svi smo mi „krokodili“ na svoj način, „grizemo“ i „kidamo“ ka nečemu boljem. Samo najuporniji će uspjeti, zapamtite, najuporniji, ne najpametniji, niti najjači, niti najbogatiji, nego najuporniji.
Završna sam godina elektrotehničke škole, pa je došlo vrijeme da počnem da „grizem“, tamo negdje u nekoj „džungli“.

Prva moja razmišljanja o fakultetu ili, bolje rečeno, zanimanju kojim ću se baviti „kad porastem“ su počela sa mojih šest godina.
Tada sam maštao da postanem hemičar, da izvodim oglede i eksperimente.
Ni sam ne znam šta mi je bilo. Kao što kažu mladost – ludost.
Eh, da sam tada znao šta je hemija i koliko je neću voljeti u budućnosti…

U pubertetu sam maštao da budem ginekolog.

Vjerovatno znate zbog čega, pa vam ovo neću detaljnije opisivati.
Sjetih se jednog momenta iz filma (ne mogu da se sjetim imena) kad učiteljica zadaje sastav na temu „Šta ću biti kad porastem“ (učiteljicu je inače glumila Dženifer Lopez).
Jedan dječak je počeo sa: „Kad porastem biću ginekolog“.
Učiteljica ga upita: „Zbog čega želiš da budeš ginekolog?”, a on odgovara: „Zbog vas učiteljice, zbog vas!“ (pametan mali ).

Izmjenjao sam ja još mnogo zanimanja u svojoj glavi. Naposletku sam stvorio sliku sebe u budućnosti. Samo da napomenem da ja nisam poput Vidovite Zorke, Vide, Mire, Petre, Stanije, Milojke, nego sam otprilike shvatio čemu treba da težim i šta mi je neki cilj u životu.

Sebe vidim kao vođu projekata, bilo da se radi o marketingu, finansijama ili programiranju. U suštini, kao menadžera za određenu oblast.
Pošto mi je svijet Informacionih tehnologija veoma zanimljiv i, kao što svi znamo, u stalnoj je ekspanziji, ja odlučih da moje zanimanje bude nešto što u sebi ima i menadžmenta, a i primjese IT-a.
Kada sam konačno stvorio sliku onoga šta želim, na red je došao teži deo - traženje idealnog fakulteta.

Generalno, kod nas (mislim na Srbiju i RS, za ostale države u regionu nisam siguran, ali mislim da je i kod njih problem isti) problem je loša informisanost učenika srednjih škola.

U razvijenim državama to je riješeno preko besplatnih savjetovališta, gdje rade profesionalni psiholozi koji đacima pomažu u odabiru fakulteta, kroz razne testove i duge razgovore. Kod nas, taj deo je razvijen ekvivalentno razvijenosti programa za put na Mjesec.
Pa, kad neće niko da nam pomogne, moramo sami da se informišemo.

Prvi fakultet o kome sam ozbiljnije razmišljao bila je ekonomija. Prvo sam se raspitivao o njemu kod poznanika i kod prijatelja mojih prijatelja. (što i vama predlažem). Pričajte sa ljudima koji su upisali ili završili fakulet, ili sa onima koji imaju prijatelje na fakultetu koji vas interesuje.

Koristite Internet; čika Google će vam biti veliki prijatelj u vašoj potrazi.
Nađite zvaničnu prezentaciju fakulteta. Tu možete da vidite informacije o tome koliko studenata prima određeni fakultet, koje smjerove posjeduje ili koliko ispita imate u toku školovanja.

Onda pohitajte na forume i pronađite teme koje su vezane za fakultete koji vas zanimaju. Ako baš ne možete da nađete nijednu temu, otvorite novu, objasnite vašu situaciju i napišite šta vas direktno zanima o fakultetu.

Na ovaj način ćete ubrzo dobiti željene informacije ili će pak vaša tema biti zaključana, a moderator će vas uputiti na već postojeće. U svakom slučaju, odgovore ćete dobiti . Ako slučajno dotični fakultet ima svoj forum, neka vam on postane druga kuća neko vrijeme. Tu možete da se informišete o svim zbivanjima na fakultetu.

Što se tiče mog izbora, ekonomija je bila prihvatljivo riješenje za mene, ali, kako nema ništa vezano za Informacione tehnologije (u čemu sam relativno dobar), odustao sam od tog izbora. Još da napomenem, kompjuter i Internet su vaši veeeliki prijatelji i oni će vam postati još veći prijatelji kad se zaposlite. Koristite Internet što više, umnogome će vam olakšati život.

Posle nekih razgovora sa prijateljima, čuo sam za FON (Fakultet organizacionih nauka) i počeo da se raspitujem za njega.
Na Internetu sam našao oficijelni sajt i vidjeo da ima jedan zanimljiv smjer, ISiT (Informacioni sistemi i tehnologije). Tako sam počeo da se zanimam za njega.

Pročitao sam mnoogo tema na Internetu, našao brojeve prijatelja mojih prijatelja, pitao njih za savjet, spavao na forumu, postavio milion pitanja i dobio milion i jedan odgovor. Da napomenem, na Internetu se vode slobodne diskusije i sva mišljenja su subjektivna (živjela demokratija).

Kako znamo da ničiji ukusi nisu isti, može se naći neko ko ne voli određeni fakultet pa priča svakakve loše stvari o njemu, bile one istina ili ne. Nemojte da, posle nečijeg teksta punog mržnje o fakultetu, stvorite pogriješnu sliku o njemu. Saslušajte sve strane, ali vi morate da odlučite šta je za vas najbolje.

Veoma važna stvar je da upišete fakultet koji stvarno volite, a ne da upišete nešto što ne volite samo zato što ćete lako dobiti posao. Vjerujte mi, šanse da završite fakultet koji ne volite su minimalne. Nemojte da mislite da su velike plate predodređene samo za studente sa završenim ETF-om,PMF-om, FPN-om, FON-om (mislim sa ovim fakultetima kojima se ime sastoji od tri riječi ).

Ako ste dovoljno dobri u nekoj sferi, samo nebo vam je granica.
Najvažnije je da radite ono što volite, jer samo tako možete napredovati.
Kada izaberete dva, tri fakulteta koji vam se sviđaju, tj. kada počnete da se dvoumite i troumite, sledi deo gdje se morate odlučiti za jedan fakultet.

Ako imate mogućnost, najbolje je da posjetite te fakultete. Ja sam na forumu studenata FON-a saznao da će se u zgradi fakulteta održati prezentacija centra za razvoj karijere FON-a. Konsultovao sam se sa roditeljima i odlučio da prisustvujem prezentaciji.

Sav srećan, pohitao sam na njihov sajt da se prijavim da ću prisustvovati prezentaciji, ali, pošto Đavo „nit’ ore, nit’ kopa, već samo o zlu radi“ (ovaj deo o Đavolu i kopanju nema nikakvu važnost, ali sam se sjetio poslovice, te sam morao da je podijelim sa vama), na sajtu, pored osnovnih informacija, trebalo je unijeti i broj indeksa.

E, pošto ja naravno nemam indeks, uplašio sam se da neću moći da prisustvujem prezentaciji. Odmah sam na sajtu našao kontakt i poslao mejl u kome sam objasnio moju situaciju i zamolio za jedno mjesto.

Pošto sam se vratio sa sankanja i provjerio mejl, vidjeo sam odgovor u kome je pisalo da su svi oduševljeni zato što ću doći i da ću dobiti VIP mjesto. Bio sam srećan kao malo dijete kad dobije biciklo.
Na putu do Beograda sretao sam se sa standardnim problemima: kašnjenje autobusa od 30 minuta i to sve na temperaturi od -120 C, nošenje torbi i veelikih količina hrane rođaku kod koga sam spavao, malo prostora za noge u autobusu (ovom prilikom apelujem na sve proizvođače autobusa da prave veći razmak između sjedišta, alooo breee, pa ima nas i visočijih od 160 centimetara), vozačem koji misli da je Šumaher, da putuje na relaciji Pariz – Dakar, a da je autoput namjenjen za testiranje autobusa do granica izdržljivosti.
Ne treba da napominjem da pauze pravi samo u slučaju iskrcavanja vanzemaljaca. U suštini, standardni problemi...

Rođak me je sačekao na stanici. Otišli smo smo kod njega u stan i večerali sarmu koja je stigla sa mnom (živjela srpska kuhinja).
Sledećeg dana sam krenuo na prezentaciju i malo zakasnio, pošto je prijatelj koji me vodio do zgrade FON-a znao „otprilike“ gdje se nalazi.
Tako smo omašili jednu ulicu, ali smo na kraju došli na destinaciju.

Da nije bilo neke djevojke koja je razgovarala sa drugaricom i u priči rekla da ide do FON-a, ja bih vjerovatno još više zakasnio. Ovako, zadatak je bio jednostavan - pratiti djevojku do zgrade. Eh, šta li je pomislila kad je shvatila da je prate dvojica momaka kroz mračne ulice?!

Sve u svemu, prezentacija je protekla odlično.
Stekao sam nove prijatelje i pitao ih sve što me zanima. Vidjeo sam kako igleda zgrada FON-a, koleginice i još više potvrdio moju odluku da školovanje tu nastavim.

Kada se odlučite za jedan fakultet, posjetite sajt, vidite šta se sprema za prijemni i počnite sa pripremama.
Ja sam stigao do ovog dijela. Pomalo sam počeo sa pripremama.
Trenutno spremam matematiku.

Ovaj deo je veoma naporan zbog neprekidnog kalkulisanja ocijena, kajanja što niste u drugoj godini tražili veću ocjenu iz nekog predmeta, razmišljanja o prosjeku i sto drugih stvari.

Opet da napomenem, ako vam neko kaže da je spremio prijemni za dvije sedmice, nemojte odmah pomisliti da i vi možete za to vrijeme naučiti sve potrebno.
Svi ljudi su različiti; nekima treba dvije sedmice, nekima jedna, a nekima pak šest mjeseci.

Pored prijemnog, imamo i maturski ispit, polaganje izbornog predmeta, pa polaganje vozačkog ispita (ko nam je kriv kad smo rođeni u martu).
Mnogo obaveza, mnogo.
Ko preživi pričaće uz kafu ili pak čaj od kamilice u pauzama između predavanja.

Moj savjet je da zaboravite na kalkulisanje.
Koncentrišite se na učenje određenog predmeta, vjerujte u sebe (moja misao je da svaki čovjek može postići bilo šta samo ako se dovoljno potrudi) i, naposletku,
SREĆNO!!!

P.S. Vidimo se na brucoškoj žurci  !!!
Samo da vam napomenem da ste bespovratno potrošili približno 4 minuta i 26 sekundi svog života čitajući ovaj tekst.

Ali, nemojte da vas hvata panika jer sam ja potrošio mnooogo više da ga napišem i mi nije žao. Ako sam vas makar i nasmijao nekom mojoj rečenicom, ispunio sam misiju.
Budite ljubazni i ostavite vaš komentar, bilo pozitivan ili negativan.
To mi veoma znači. Tako ću znati da ste pročitali moj tekst, a i pomoći će mi da ubuduće pišem bolje tekstove…