Studentska knjižica, INDEKS...
Univerzitet u Beogradu, Fakultet organizacionih nauka...
448/08, Erić Uglješa...
Sve je savršeno, osim malog pečata „plaća školarinu“ i savršene čistoće mog indeksa.
Ali dobro, bitno je da sam ja student, deo jedne velike akademske zajednice.
Ovo je početak jedne nove etape u mom životu, početak novog višeboja, višeboja za medalju koja se zove diploma.

Put do zvaničnog statusa studenta nije bio nimalo lagan.
Da vratimo vrijeme unazad...

Datum - 22.06, mjesto - autobuska stanica u Beogradu.
Stižem u Beograd. Putovanje nije bilo savršeno, autobus nije imao klimu, ljudi je bilo previše, mnogi su stajali. Mnogo je bilo naporno, vreli junski dan, a autobus nigdje ne staje.

Sledeće odredište, Kotež. Došao sam sa drugom koji ima kuću u Kotežu, pa ćemo tu da budemo za vrijeme prijemnog.
Dolazimo u kuću, umorni od puta, kofera i vrućine. Ko mi je kriv kad mi je kofer težak koliko i prosječna manekenka.
Odmah posle jela upadamo u začarani krug priprema za prijemni.

Datum - 24.06, mjesto – Ušće, Novi Beograd.
Jedan glas mi govori: „Gubiš dragocijeno vrijeme. Sada si mogao da uradiš prijemne od prošlih godina!“, drugi: „Sad imaš priliku da budeš na koncertu Polisa i ko zna da li ćeš opet imati!“
Zvukove u glavi mi prekida gitara, izlaze na binu...
Gledam oko sebe, trideset hiljada ljudi, i svi snimaju početak koncerta.
More displeja oko mene, more ljudi sa rukama u vazduhu.
Sting i ekipa su na bini, sviraju, atmosfera je odlična. Polis ne slušam, ali
sam dobio ulaznicu i ispao bih budala da je nisam iskoristio.
Ovo se pamti čitav život.

Datum – 25.06, mjesto – Voždovac, FON.
Došao sam da se prijavim za prijemni. Prilazim stolu, pitaju me: „Da li hoćeš da polažeš samo matematiku ili matematiku i opštu informisanost?“
Na trenutak zastajem. Razmišljam u sebi...
Da li sam siguran da znam matematiku?
Tu i tamo, imam dobro znanje iz srednje, ali se nisam dovoljno pripremao.
Da li si dovoljno informisan?
Tu i tamo, to je velika lutrija, znam mnogo, ali ko zna kakva će pitanja da budu.
Da li si kada dobio na nekoj igri na sreću?
Paaa, nisam...

Super, onda uzmi i OI, valjda će te sad sreća pogledati, kada do sada nije.
„Molim vas, uplatnicu za matematiku i OI“, odlučih. Nikad se nisam kockao, ali kažu da u životu sve treba probati, pa da probam i to. Ono, jes' da je ulog veliki, ali idem hrabro, pa šta bude...

Kada sam sve uplatio i završio sa svim administrativnim stvarima, dobio sam potvrdu i broj prijave. Pogledao sam u papir i vidjeo 2043?! Zar je moguće da se prijavilo toliko maturanata?!
Zbrka mi je bila u glavi. Tehnički nije moguće da se prijavilo toliko ljudi do 13 sati prvog dana. Koliko mi je laknulo kada sam shvatio da su onima koji rade i matematiku i OI prijave od broja 2000 pa nadalje.

Datum - 01.07, mjesto – autobus GSP-a broj 48.
Nervozan sam, imam tremu. Trudim se da to niko ne primjeti. Krenuo sam na prijemni. Slušalice su mi u ušima, pokušavam da zaboravim na sve, da se opustim. Počinju da mi odzvanjaju stihovi: „...lova, za sve je kriva lova...“. Prekidam muziku, ne želim više da slušam. Naravno, lova je za sve kriva.
Da se oko nje sve ne vrti, ne bi bilo važno koji ću fakultet da završim, koliku platu da imam, budžet ili samofinansiranje, bilo bi svejedno.

Gledam oko sebe i opažam veliki broj djevojaka i momaka, otprilike bi mogli da budu maturanti. Svi su ozbiljni, spolja izgledaju hrabro, a u stvari se svi plaše nečega, svi imaju tremu. Ha, prepoznajem sebe u njima.

Trema je gadna stvar. Taj strah koji je prisutan uvijek pred neki veliki događaj. Strah od neuspjeha. Zbog nje svi gledamo u daljinu, pokušavamo da zaboravimo prijemni i matematiku. Ćutimo i jedva čekamo da se sve završi.

Da u autobus nisu ušle dvije djevojke koje su naglas komentarisale prijemni iz matematike, vjerovatno niko od nas ne bi riječ progovorio do fakulteta. Odjednom smo se nesvjesno grupisali na kraju autobusa i počeli komentarisanje oko prijemnog. Shvatih da samo ja znam gdje se nalazi fakultet i gdje treba izaći.

Kada sam čuo koliko su se pripremali, u šali rekoh da im neću reći gdje je fakultet. Bolje da sam glavom u patos udario nego što sam to rekao.
Jedna žena me odmah verbalno napala, kao da sam španska inkvizicija. Vjerovatno su se u njoj probudile uspomene dolaska u veliki grad i vjerovatno neko odbacivanje od strane mještana.
Uporno mi je ponavljala: „Šta ti misliš, ako su oni iz provincije da su oni glupi i da ne znaju da se snađu?“

Jedva sam uspjeo da joj objasnim da sam i ja iz provincije i to vjerovatno iz mnogo manjeg mjesta nego svi ostali, ali da sam već bio na fakultetu na upisu i da sam zapamtio na kojoj stanici da izađem, i da se ja ne osjećam nimalo superiorno u odnosu na ostale, i da sam samo htjeo da se našalim.

Žena je prestala da me grdi uz nekoliko izrečenih riječi koje nisam mogao da razumjem, možda je to bila neka kletva ili pak vradžbina, ali sam uz blagi osmjeh skrenuo pogled sa nje.
Kada smo stigli na stanicu, samo sam rekao da tu izlazimo i prvi iskočio iz autobusa.
Opipao sam se i shvatio da sam još uvijek čovjek. Bio sam siguran da će me ona žena udariti po glavi nekim štapićem i pretvoriti u žabu.

Na prijemnom trema i nedovoljna priprema učinile su svoje. Ni pogledi na lijepu profesoricu nisu mogli da pomognu.
Ishod - osam tačnih od dvadeset. Relativno slabo, ali je ostala još opšta informisanost...

Datum - 02.06, mjesto – amfiteatar 15, zgrada FON-a.
Radimo test opšte informisanosti. Na prvi pogled sam zadovoljan pitanjima, znam većinu. Prvo sam radio ona u koja sam siguran, a posle pokušavao da uradim ona u koja nisam bio siguran.
Ishod 23 od 30. Bio sam zadovoljan; nije dovoljno za budžet, ali za upis na fakultet jeste.

Datum – 03.06, mjesto – Lasta autobus, put ka kući.
Truckam se u autobusu na putu ka kući. Na telefonu svakih 10 minuta provjeravam da li je izašla jedinstvena rang lista.
Konačno, lista je na sajtu. Sa uzbuđenjem je gledam. Krenuo sam od dna.
Napetost raste. Nalazim moje ime. Refleksno zaklapam oči. Uzimam dovoljno vazduha i polako otvaram oči.
594. Erić Uglješa.....

Odahnuo sam. Daleko je od budžeta, daleko od mojih nadanja, ali sam bar primljen.
Bitno je da je sve prošlo.
Dolazim kući, govorim ishod. Roditelji su uz mene: „Nema veze, bitno je da si ti primljen, a mi ćemo već nekako da platimo školarinu".
Ja ćutim, mislim u sebi, mogao sam ja mnogo bolje.


Datum - 08.06, mjesto Voždovac, FON.
Došao sam da se upišem na fakultet. Mojih stotinjak kolega i ja čekamo u redovima skroz izgubljeni. Niko ne zna gdje treba da se uplati, gdje treba da se ide. Vlada neinformisanost.
Osjećam neorganizovanost. To ne bi trebalo da bude slučaj sa ovim fakultetom, ali eto, jeste.


Posle nekoliko sati čekanja u redovima i raznih administrativnih zavrzlama, izlazim iz zgrade kao student.
Onda sebe zapitam da li je moguće da je sve završeno, da sam ja student?!
Oko sebe vidim mnogo mladih ljudi, gladan sam, žedan, skoro sve pare sam ostavio u zgradi fakulteta, imam indeks u kome piše moje ime...
Da, da, ja sam student...