Traži i naći ćeš
Prvo sam se raspitao kod ljudi koje poznajem da nađem neku vezu. Nisam imao baš mnogo uspeha. Dobra stara vremena, kad su državne firme stalno zapošljavale preko veze su odavno prošla.
Odgovor je bio manje više isti – kada bude, javićemo ti.
Onda sam počeo da pišem CV (da, znam, trebalo je ranije, to je jako važno, bla, bla, bla).
Čini se da to nije teško, ali od svih onih „jedna, tri, pet godina iskustva“ oglasa digla mi se kosa na glavi. Kićenje je potrajalo dobra tri dana, kao i pisanje motivacionog pisma jer je, kako svi internet sajtovi za zapošljavanje kažu, ono najvažnije.
Mnoge iluzije koje sam imao za vreme studija su mi ubrzo nestale.
Kao neko ko je diplomirao u roku sa dobrim prosekom (što bi se reklo štreber), mislio sam da ću moći da biram.
Lista zahteva nije bila toliko preterana – dobra plata, Novi Beograd ili Zemun (ko da prelazi one mostove svakog dana u špicu) i nešto što bi me zanimalo. Bez banaka, naravno, jer svi koji se zaposle u njima kukaju.
Čitanje oglasa
Problem sa tim malim zahtevima je što su bili veoma nerealni.
Prvi detaljniji pregled oglasa otkrio mi je da uvek ima neka „caka“ – ili je posao u Višnjici, ili traže iskustvo, ili traže vojsku ili je to banka ili traže samo srednju školu (šta ću im ja?)... Odlučio sam da šaljem prijave svim firmama koje traže diplomirane ekonomiste.
Pažnju mi je privukao jedan oglas naše drage Vlade. Političari su se još jednom pokazali kao neviđeni licemeri, sa svojim pričama o zapošljavanju mladih. Vladini oglasi ne samo da traže minimum tri, a bogami i devet! godina iskustva, već traže i papirologiju kao da konkurišete za vizu u Ameriku.
Prvo traže da šaljete prijavu redovnom poštom (alo, postoji Internet!), a onda vam traže papire koji zahtevaju neviđeno cimanje.
Sve mora biti overeno – uverenje od državljanstvu, izvod iz matične knjige rođenih, potvrda o diplomiranju, radna knjižica, svi (ne)mogući sertifikati i, kao kruna svega, potvrda iz suda da nisam osuđivan.
Nema šta, u zemlji gde je ministar policije obijao trafike ja moram da im dajem dokaz da nisam osuđivan.
A sve te podatke mogu dobiti za pet minuta samo koristeći moj JBMG (koji ću možda konačno naučiti).
Šalji, šalji, šalji
Kada sam konačno počeo da tražim posao, odgovorio sam se na jedno 20-ak oglasa.
Moje motivaciono pismo sam menjao prema svakoj firmi. Od tih 20-ak oglasa zanimala su me samo tri, ali, kako naš narod kaže,
„probirač naiđe na otirač“. Sa devojkama sam više puta iskusio kako je ova poslovica tačna, pa sam odlučio da ne izvoljevam kada je posao u pitanju. Tek da dodam, nemam ni posao ni devojku, pa možda i grešim...
Nisam zapisao ni kome sam poslao oglas, ni koji je rok za prijave, ni koje je radno mesto u pitanju.
Iz sopstvenog iskustva bih preporučio svakom budućem diplomcu da zapisuje gde je poslao svoj CV i za koje je radno mesto konkurisao.
Drugi savet bi bio da proverite sluh i mobilni telefon.
Kada vas konačno neko pozove, 100 posto će vam promrmljati ime firme, a pošto ste poslali minimum 50 prijava nećete imati pojma ko vas zove i za koji posao.
Nosite sa sobom papir i olovku. Treba zapamtiti ime firme i adrese (naravno, ako ih čujete).
Poslednji savet je i najvažniji.
Pripremite se da čekate, a ako niste zapisali gde ste se prijavili čekanje će vam biti još gore.
Prvi poziv
Telefon je zazvonio već sutradan. Sledeći poziv sam čekao deset dana, pa sam poprilično siguran da je u pitanju bila slučajnost.
Ženski glas sa druge strane žice mi je rekao da sam pozvan na testiranje. Testiranje će biti na Novom Beogradu (uslov zadovoljen).
Pored imena firme, saznao sam da ću u mejlu dobiti i tačnu lokaciju.
Potvrdio sam dolazak i nervozno pomislio da sam zaista počeo poteru za poslom. Pogled na poruku iz firme bio je malo iznenađenje. U poruci je bila fotografija jednog dela Novog Beograda sa Googlemaps.
Adresa gde sam išao je najblaže rečeno bila zavučena.
Kada sam konačno krenuo na moje prvo testiranje, odlučio sam da se uopšte ne spremim.
Što da se spremam kad sve znam, osim kako da dođem do mesta testiranja jer Googlemaps i traženje fantomske adrese nisu isto.
Dva puta su me „ljubazno“ oterali sa tuđeg poseda. Prolazio sam pored ruševina – zgrade su izgledale kao da je na njih pala bomba. Kasnije sam saznao da je NATO 1999. zaista bacao bombe tamo.
Konačno su mi je portiri na jednoj rampi (pored koje je kamion mogao da prođe) pomogli i našao sam se ispred zgrade koja jedina u krugu od 500 metara nije bila zrela za rušenje.
Došlo je vreme za prvo testiranje, ali ne i poslednje. Šou je mogao da počne.