Dragi prijatelji,
Nadam se da smo se upoznali preko mog prvog teksta, a ako nismo, ja sam Uglješa Erić i toplo vam preporučujem da pročitate moj prvi tekst na linku: http://www.studentskisvet.com/magazin/20080315/na-raskrscu-od-maturanta-do-brucosa

Ovo je moje drugo obraćanje širokim narodnim masama. Moja dalja sudbina u vezi sa pisanjem je neizvjesna, a i ko zna šta donosi novi dan. Kao da bi život i bio zanimljiv da unaprijed znate sve šta će vam se desiti, gdje ćete raditi, koju djevojku upoznati, u koga se zaljubiti, kad ćete doživjeti nešto lijepo, ružno.

Ljepota života je u njegovoj nepredvidivosti!
Mislite malo o tome, doći ćete do istog zaključka...

Nego, da se ja vratim temi. Odlučio sam da danas pišem o svojoj maturskoj ekskurziji. U daljem pisanju moju matursku eksurziju ćemo zvati kratko i jasno eks. Ovo činim zbog činjenice da je „vrh“ postavio neke uslove oko broja karaktera, te se ja služim ovom metodom da malo smanjim broj pomenutih.

Šalim se, naravno. Ko nama može da ograniči broj karaktera, ovo je demokratska država; samo ne mogu svaki put da pišem maturska ekskurzija po Španiji, Italiji, Francuskoj, lakše mi je da napišem „eks“ i svi su srećni.

Moja ekskurzija je bila planirana za oktobar 2007. godine, i plan je ispoštovan.
Nemam primedbi oko birokratije što se tiče viza i pasoša, svi su bili krajnje
korektni.

Prva bolest koju je moja ekskurzija dobila je nesrazmjeran odnos djevojaka i momaka iliti djevojčica i dječaka (zavisi ko se kako osjeća).

Naime, pošto sam ja iz Elektrotehničke škole, iz mog odeljenja je išao 21 momak i šest djevojaka, a sa nama su išli i đaci iz Mašinske škole sa svojih 10 momčina. Na žalost, tu rijetku i teško izlečivu bolest moja eks nije uspjela da preboli...

Javio se jednom jedan lijekar, drugo zanimanje mu je, valjda, organizator ekskurzija, sa mogućim riješenjem. Ta boljka je trebalo da se riješi samo jednom injekcijom, i to u dozi od 40 djevojaka i šačice momaka iz Šekovićke gimnazije.
Trebalo je da se oni „ubrizgaju“ u naš autobus, ili mi u njihov, zaboravih već,
a to sada više nije ni važno. Ali, ona gore pomenuta birokratija je umješala
prste i oni nisu dobili vize na vrijeme i morali su da odlože eks na
5 dana. A ja je gore hvalim...
Dole birokratija! Dole anarhija! Dole imperijalizam!

Taj problem se mogao riješiti i sinhronizacijom sa nekom eks, iz npr. Beograda.
Sekunde su nas dijelile od te sinhronizacije, tačnije dva-tri dana, toliko
su nam bježali Beograđani. Valjda je to zbog nekih vremenskih zona, otkud ja
znam, ne razumijem se ja u fiziku.

E, pošto onaj moj đavo iz prvog teksta „nit' ore nit' kopa“, nego samo o zlu radi,
mi smo ostali uskraćeni za upoznavanja sa bilo kojim maturantom.

Samo smo mogli da se upoznamo sa nekim penzionerima koji su došli
van sezone da se naspavaju i vide neke znamenitosti, jer čitav život nisu mogli od posla da odu na neki odmor, nego su sad, pod stare dane, krenuli na put oko
svijeta.

Takođe, mogli smo da ostvarimo komunikaciju sa brojnim Špancima,
ali šta vrijedi, kad oni ne znaju engleski ili se prave da ne znaju (o tome nisam ranije razmišljao, možda je to bila neka zavjera protiv nas), a mi od španskog znamo samo „Ke pasa“ i „Adelante“, šta god to značilo. Sad mi je sam đavo kriv što sam se nadljudskim silama borio protiv gledanja latino-američkih serija.

Koliko god se vi borili protiv gore pomenutih serija, ne možete da se odbranite.
Zar ne?!

Stavili smo na papir sve riječi kojih se sjećamo iz gore pomenutih serija.
Na kraju smo shvatili da je španski veoma lagan, ima nekoliko riječi i samo to treba kombinovati. Pa, zar tako slavni ljubavnici u serijama i ne osvajaju djevojke?!
Krenuli smo u akciju i veoma dobro počeli.

Svaka djevojka nam je isto odgovarala, nešto na španskom, što bi otprilike, u našem grubom prevodu, značilo: „Simpatičan si, ali ja stvarno nemam vremena, moram da idem u posjetu bolesnoj baki. Ja ću zbog tebe doći u Bratunac, molim te, čekaj me. Voljeću te vječno...“

Sada spremno očekujemo te djevojke. Mogu da vam otkrijem tajnu kako da priđete djevojci u Španiji, nije teško.
Samo je bitno da obučete košulju, otkopčate prvih pet dugmića, pokažete ljubavni tepih (ako ga imate), frizura obavezno mora da vam bude „a la Predrag Mijatović“.
Kada ugledate djevojku, počnite da je pratite pogledom minimalno 15 minuta, uz obavezno češkanje po bradi odmjerenim pokretima desne ruke. Prvi put kad vas pogleda, znajte da prihvata igru. Priđite joj i, uz neprestano namještanje kose, izgovarajte sledeće rečenice:
- Te kjero Esmeralda!
- Porfavor Kasandra!
- Jo te kjero Huan! Deha me in pas!
- Porke Hoze, mi amor

I obavezno ubacujte riječi: maldito, sveljta me, kađate, nada, maria, adelante.
Još ako ste odrasli u porodici koja od vašeg djetinjstva prati pomenute serije i ako ste zapamtili još koju riječ (osim navedenih) upotrebite je - OBAVEZNO!
Uspjeh zagarantovan!

Nego da se ja malo osvrnem na znamenitosti koje smo obišli, a s obzirom na to da većina nas potiče iz malih „gradova“, bilo je mnogo stvari kojima smo se mogli diviti.
U Španiji smo bili u Lloret de mar - u i posjetili smo Barselonu i Teragonu.
Ako budete išli na eks sličnu mojoj, nemojte slučajno da propustite zabavni park
Port Aventura, posjetu Barseloni i njene nezaboravne magične fontane, plažu Kosta Brava, kupanje na talasima, tekila barove, Zara butike, u kojima su cijene odjeće niže nego kod nas.

Takođe, kada budete u Barseloni, obiđite sve spomenike i znamenitosti. Iako uveče nećete osjećati noge, bićete veoma srećni što ste sve vidjeli.
Ako volite flamenko ili ste žensko, pa hoćete da vidite jednog od najpoželjnijih muškaraca u Španiji, ili ste pak muškarac koji hoće da popije što više šampanjca i sangrije za što manje pare, posjetite veče Flamenka.

Ako ste muškarac ili volite fudbal, u Barseloni je nezaobilazan stadion Kamp Nou. Posjetite i stadion Espanjola čisto da vidite razliku i da se još više divite prvom.
Meni je ubjedljivo najzanimljivija stvar, što se tiče Španije, zabavni park
Port Aventura. Njega ni slučajno, ali ni slučajno, nemojte da propustite. Samo, ni pod tačkom razno, nemojte da idete u nedelju jer tad svi Španci idu porodično, te su redovi veliki.

Još jedna zanimljiva stvar u Španiji su mnogobrojne tezge Indijaca i Arapa sa kojima se obavezno morate cjenkati. Cijenu robe možete da spustite i do sedam-osam puta.
Nemojte da dobacujete niti psujete na srpskom, jer dosta ljudi zna srpski, zbog činjenice da dosta eksurzija iz bivše Juge prodefiluje ovim turističkim mjestima. To vam govorim iz iskustva nekih mojih drugova.
To bi otprilike bilo to što se tiče Španije.

U Italiji smo posjetili Veneciju i Veronu i spavali u Lido de Jesolu.
Obilazak Venecije i Verone ne može se opisati. Ni u kom slučaju nemojte da
propustite slikanje sa Julijinim kipom i to, ako ste muškarac, obavezno morate da je držite za grudi, a ako ste žensko, onda možete samo za ruku.

Ne propustiti potpisivanje na zid ljubavi, vožnju gondolom (ako imate neke pare koje vam nisu potrebne), Mc Donald’s u Veroni, gdje je hamburger pola evra. Vjerujte mi, iako možda ne volite takvu vrstu hrane, mnogo će vam prijati posle duge i naporne vožnje.

Cijena hamburgera - pola evra, izraz lica prodavačice kada napokon, posle izrečene narudžbine na nekoliko jezika, shvati da hoćete dvadeset hamburgera - neprocjenjivo.

Da napomenem da je Venecija strašno jednostavan grad, a opet strašno zapetljan. Problem je što su sve ulice iste, te lako možete izgubiti orijentaciju.
Ako vam se to desi, samo pitajte bilo kog prolaznika u kom pravcu je more i hvatajte se te rute i ne mogu otići bez vas.

U gradu Gras u Francuskoj, u fabrici parfema, možete da kupite mnogo dobre parfeme po dosta nižim cijenama u odnosu na naše parfimerije. Jedini problem je bio što smo mi dotičnu parfimeriju obilazili pri povratku, tako da smo jedva skupili za po neki egzotični sapun, čisto da zamažemo oči mnogobrojnoj rodbini.

Monako i Monte Karlo neću opisivati, vjerujte mi, to je nemoguće opisati.
Samo, ako Albert pita za neku dvojicu koji se zovu Uglješa i Ilija, a ispričali su mu potresnu priču pred kamerama (ceo Monako je pod video nadzorom, te nemojte slučajno ni papir na ulicu da bacite) i on sada hoće da usvoji tu dvojicu, molim vas dajte mu moju imejl adresu, ili mi samo pak javite nekim sms-om.

Nisam puno opisivao moju ekskurziju, jer nemoguće ju je opisati riječima. To treba doživjeti. Mi smo bili prva generacija iz naše okoline koja je išla na jedno takvo putovanje van granica bivše SFRJ, tako da smo bili uskraćeni za bilo kakav savjet, sugestiju. Išli smo u nepoznato i niko od nas se nije pokajao.

Kao što bi naš narod rekao „kozom orite“, ali skupite pare za eksurziju, jer je to nešto što se čitav život pamti i prepričava.

Ako vas nešto ciljano zanima, a ja sam zaboravio da napišem, ostavite komentar, a ja ću vam odgovoriti.

Budite mi dobro i čitajte moje tekstove i dalje.